Samoća je blagoslov od Boga, a čovekovo odbijanje Božija zaštita !!!
“Ne brinite se, niste sami. Sami su oni koji ne znaju za Boga, čak iako pola sveta imaju za prijatelje.” Vladika Nikolaj
Mislim da osećaj usamljenosti nastaje kada osoba ne oseća ljubav Božiju i nastoji je primiti od drugih ljudi, ali ljudi nikada neće dati osobi ono što Bog može dati, tako da je u ovom slučaju najbolje moliti se Bogu.
Oduvek su postojale mudre žene i devojke koje su u svojoj usamljenosti mogle videti ne odricanje, nego zvanje. Kad čovek pronađe snagu u sebi da pristane na test koji je poslao Bog, on čini ogroman korak napred u svom duhovnom životu. Ispravno odlaganje stanja usamljenosti znači pokušaj da postanete kao u vašoj ljudskoj ljubavi – ljubav Božja. Nesebično ga izlivajući na sve kojima je to potrebno. Takva usamljenost može podići osobu na novi nivo komunikacije s Bogom. I sam Gospodin će ga približiti sebi, jer Bog usamljenike uvodi u kuću (Psalam 67, 7).
Osobi je, naravno, potrebna toplina i simpatija drugih ljudi, vrlo je teško nekome ko nema takvu toplinu da živi, čak mu je i duša malo iskrivljena. Na primer, deca koja u detinjstvu nisu primila ljubav i toplinu i deca koja su sada u dečijim domovima, na neki su način promašena, a taj nedostatak ljubavi je vrlo teško nadoknaditi. Dakle, tokom adolescencije deca trebaju prijatelje, ali ne toliko koliko kasnije. Tokom perioda detinjstva majka zamjenjuje prijatelje, ali u mladim godinama i tokom odrasle dobi im stvarno trebaju prijatelji. U zrelim godinama imati prijatelje više nije potrebno, iako je važno da je neko u blizini. Ali hrišćanin mora prerasti tu prirodnu potrebu. Za to mu je dat život da bi naučio živeti u radosti s Bogom. Prirodni, prijateljski odnosi nisu toliko bitni za osobu u budućnosti, ovaj problem prestaje biti toliko akutan, iako i dalje ostaje. Ostaje, dok čovek ne dostigne savršenstvo.
Neki zapravo imaju mnogo prijatelja i poznanika, ali i dalje se osećaju usamljeno. To je, mislim, usamljenost bez Boga, bez duhovnog života, usamljenost, možda od umora, i ovde smo suočeni s imaginarnim, lažnim osećajem usamljenosti. Osoba to smatra usamljenošću, ali u stvarnosti to je nešto drugo. Postojala je jedna žena koja se u ispovesti sve vreme žalila na svoju usamljenost, iako je imala divne sinove, od kojih je jedan bio sveštenik, dobra snaja, predivni unuci koji su je svi voljeli. Ta je žena nastavila, u određenom smislu, da ostane centar cele porodice, ali ona se i dalje žalila na usamljenost i rekla: “Svi su moji prijatelji mrtvi, moj muž nije sa mnom.” Činilo joj se da joj nešto nedostaje. Čini mi se da joj je nedostajala odgovarajuća raspodela duše.
Učiti hodati je vrlo teško. Padneš, puziš neko vreme na podu. Ali ako puzite na sve četiri – nikad nećete naučiti hodati. A učenje govorenja je takođe ponekad teško, baš kao i učenje pisanja. Uopšte, steći određene veštine, a ne radi se o nekim prirodnim veštinama, već nadnaravnim: ljubav, stvarna vera – uvek je vrlo teško. Ali kada ih osoba stekne, ove poteškoće počinju mu se činiti nestvarnim i više ga ne muče.
Danas se često susrećemo s činjenicom da je osoba posebno usamljena kako bi što bolje sredila svoj život, što je, naravno, sebičnost. Mnogi moderni ljudi sada NE ŽELE venčati se, pokušavajući živeti onako kako vole. „Ja,“ kažu oni, „još se nisam zabavljao koliko želim, nisam učinio to i to, u životu nisam ništa postigao. Kada postignem nešto, kad dobijem sav užitak, tada ću potražiti supružnika. ” Ovo je drugačija, u potpuno drugom smeru, grešna rola.
Onaj ko želi pobediti usamljenost, živeti u radosti za sebe i ljude, mora se stopiti s Bogom, pouzdati se u Boga, verovati u njega, ljubiti ga. Čak i kad vam sve pođe loše i osećate se kao brod koji plovi okeanom bez kompasa, verujte Bogu, pouzdajte se u Njega. Bog te voli, on se brine za tebe, on sve vidi i sve zna. Sve će učiniti za vas. A on od vas traži samo jedno – da ga volite i da se oslonite na njega.
Moli se, čekaj, upoznaj Božju volju i čini je, služi Gospodinu i raduj se Njegovoj prisutnosti u tvom životu. Evo, tajna je – nismo sami u samoći !!!