Da li ste ikada prošli kroz jasno označenu konverzacijsku raskrsnicu, a da se niste potpuno zaustavili? Čudi me koliko mnogo ljudi prođe kroz neverbalne znakove stop.

Ljudi često odašilju signale :”Prestani da govoriš, prestani da deliš savete, prestani da budeš toliko preopširan, prestani da kritikuješ, prestani da ogovaraš, prestani da budeš u središtu pažnje-samo prestani.”

Najuobičeniji način na koji ljudi šalju ovaj signal jeste “slanje” svojim očima. Kontakt očima stvara snažne emocije; u normalnim razgovorima retko traje duže od tri sekunde pre nego što jedan ili oboje ljudi osete snažnu potrebu da skrenu pogled. Ljudi koji se sviđaju jedan drugom skloni su da se duže neposredno gledaju u oči, ljubavnici kažu :”Nazdravi mi samo svojim očima.” Ali, kad neko poželi da prestanete da govorite, smanjiće na minimum kontakt očima.

Jedina i najvažnija alatka koju biste mogli da dodate svom koferu(alat za vešte međuljudske odnose) je dugme za vaša usta. U odnosima sa drugima tražite neverbalne znakove za stop: ljudi počnu da gledaju u stranu; zavale se; prestanu da učestvuju u razgovoru i postavljaju pitanja. Nemojte sebi govoriti: Nadgovorio/nadgovorila sam ih, sad su moji!

Prestanite da govorite! Pružite šansu nekom drugom. Ako nastavite da jurite i pored neverbalnih znakova-stop, možda ćete imati publiku za trenutak, ali ćete izgubiti priliku da dobijete prijatelja. Možda ste u tom pogledu u redu, ali sigurno postoji neko u vašem svetu međuljudskih odnosa kome bi trebalo da se ukine dozvola dozvola za razgovor. Možda je to neki verni prijatelj, član porodice ili bliski saradnik. Učinite čoveku uslugu. Uzmite tu osobu na stranu i nežno joj održite dopunski čas o neverbalnim znacima-stop.

Postoji još jedan razlog zbog koga treba paziti na ovaj znak, jer se on odnosi na duhovni rast.  Pisac Solomonovih priča to ovako izražava:

“U mnogim rečima ne biva bez greha; ali ko zadržava usne svoje , razuman je.”

Ova izvanredna poruka kaže da postoji neposredan odnos između broja reči koje čovek izgovori i broja grehova koje učini. Ona, takođe, znači da je ograničenje govora jedan od najjednostavnijih načina da se smanji greh.

Pretpostavimo argumenta radi da prosečno izgovorimo 10 000 reči dnevno. Koliko bi grehova to obuhvatilo? Navodno je urađeno istraživanje koje pokazuje da prosečna osoba u našem društvu laže 200 puta dnevno.

Laganje je samo jedan oblik verbalnog greha. Dodajmo ogovaranje, klevetanje, ljutnju, hvalisanje, uvrede, laskanja, neodržana obećanja..počinje da se nagomilava. Dakle, da procenimo da je količnik greha 1000 dnevno. To bi dalo odnos od 10 reči za svaki greh. Ako bismo mogli da smanjimo količinu govora na pola, činilac greha bi bio sveden na 500. Ako biste mogli da svedete broj reči na 10 dnevno, spali biste na jedan greh. A ako biste mogli da ih svedete na 9 ili manje-postali biste svetac!

Očigledno, cilj života nije da postoje ljudi koji izbegavaju da greše tako što će celog dana biti nemi. Međutim, pre nego što otpišete potpuno ovo saznanje, trebalo bi da znate da su neki mudri ljudi, poznati kao pustinjski oci, silno preporučivali praksu ćutanja kao duhovnu disciplinu. Razlog broj jedan koji su navodili jeste taj što je teško govoriti, a ne pogrešiti. Henri Nuven priča kako je Aba Arsenius, bogati rimski senator, koji je napustio svoj istaknuti društveni položaj i postao monah, kad se molio : “Gospode, vodi me putem spasenja”, čuo glas kako mu kaže : “Ćuti.”

Kada ovu izreku sprovedemo u praksu, počinjemo da učimo zapanjujuće lekcije. Možemo da živimo tako da naša reč ne bude poslednja. Možemo da živimo, a da ne pokušavamo da obavezno kontrolišemo šta drugi ljudi misle o nama. Možemo da živimo, a da naš argument ne bude uvek jači i da se namećemo prilikom donošenja svake odluke, da ne privlačimo uvek pažnju na sebe.

Koristite mudrost u korišćenju ćutanja

Ako ste muž koji stiže kući s posla, a vaša žena želi da uspostavi blizak kontakt i pita vas kako vam je prošao dan, možda ne bi trebalo da kažete : “U mnogim rečima ne biva bez greha.” Ako je žena mudra, može da odgovori tekstom iz Solomonovih priča :  :”Zlatne jabuke u srebrnim posudama jesu zgodne reči.” Što znači,  : “Počni da govoriš, ili odoh da kupim nakit.”

Kada prestanemo da govorimo, imamo, takođe, priliku da se angažujemo u najvažnijoj veštini građenja bliskosti na svetu: slušanju. Novozavetni pisac, apostol Jakov, kaže u jednoj od zapovesti (koja se najčešće krši u celom Pismu) da svako treba da bude “brz čuti, a spor govoriti”. Slušanje, je jedna jedina najvažnija veština u međuljudskim odnosima, koju neko može da razvije.

Ironično je što pokušavamo da ostavimo utisak na ljude pričajući pametne ili smešne stvari, a gubimo iz vida da, ipak, ništa ne vezuje više jedno ljudsko biće za drugo od osećaja da ga neko sluša duboko i pažljivo, jer pažnja (obraćanje pažnje na druge ljude) je najvrednija valuta koju imamo.