Četiri sveće su polako gorele …

Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor.

Prva sveća je rekla:

“Ja sam MIR … ljudi me ne uspevaju sačuvati … nema potrebe da gorim, mislim da ću se ugasiti.” I odmah se ugasila.

Druga sveća je rekla:

“Ja sam VERA … na žalost mnogi ljudi imaju površnu veru i ja ih ne zanimam … nema smisla da gorim i dalje … ”Tek što je to izgovorila, dunuo je lagani povetarac i ugasio je.

Treća sveća je žalosno progovorila:

” Ja sam LJUBAV … nemam više snage … ljudi često zaboravljaju na mene … I istog momenta se ugasila. Nedugo zatim u sobu je ušlo dete …

“Šta je ovo … ?” upitalo je dete. “Trebalo je da gorite do kraja.” Rekavši to, počelo je plakati.

Tada se oglasila četvrta sveća:

” Ne boj se … ja sam NADA. Dokle god ja gorim, moći ćemo da upalimo ostale tri sveće …”

Sa sjajem u očima, dete  je uzelo sveću “nade” i zapalilo ostale sveće .

Plamen nade bi uvek trebalo da tinja u našem srcu, jer kao što vladika Nikolaj Velimirović kaže :

“Vera nam treba da bi se mogli nadati, nada da bi mogli živeti, a ljubav da bi mogli kao kulturan narod živeti.”